arthur-yeti--zoe4nviem4-unsplash.jpg

Stari vijek

Antika i prve civilizacije

 

Začeci urbanog života i formiranje prvih gradova vezuje se za jednu od najstarijih civilizacija sa osobenim kulturnim životom, Mesopotamiju. U ovoj „kući dviju rijeka“, kako su je nazivali, na jugozapadnom prostoru Azije između Tigra i Eufrata, pokrenuta je „urbana revolucija“ – proces koji je trajao od šestog do četvrtog milenijuma,  a koji je obuhvatao razvoj urbanog života, prvih institucija i gradske administrativne organizacije. Tom prilikom podignuti su prvi sumerski gradovi, od kojih su najvažniji bili Ur i Uruk, a potom Eridu, Lagaš i Nipur. Od Akadskog carstva, preko Asirije, sve do uspona Vavilonije, gradovi Akad, Vavilon i Susa, te Asur, Niniva i Nimrud, ostaće upamćeni kao jedna od čvornih mjesta razvoja starog svijeta. 


Već najranije urbane cjeline okupljale su do do 30 000 ljudi, a bile su okružene visokim zidinama unutar kojih su se nalazile javne zgrade sa tržnicama, ostavama i objektima za stanovanje. Među rezidencijalnim objektima, reprezentativnišću i veličinom isticala se vladarska palata. Gradovi su imali irigacione sisteme povezane sa rijekama. Njima se dovodila voda, ali je nije bilo moguće i odvoditi – izum isušivanja zemljišta pripisuje se civilizaciji Doline Inda.

U najstarijim sumerskim gradovima, kuće su se podizale od opeke i upletenih slojeva trske, gusto zbijene jedna do druge. Blokovi od opeke pravljeni su u kalupima, sušeni i pečeni. Za ljepljivu vezivnu smjesu korišten je malter od bitumena, koji je štitio zdanja od propadanja i omogućio njihovu trajnost.

Već sredinom četvrtog milenijuma u Sumeru, podizale su se palate za pripadnike više klase. Posjedovale su dvorišta i prostorije različitih namjena, nanizane oko centralne sobe, uglavnom pravougaonog oblika. Najpoznatije palate u Asiru nalazile su  se u Korsabadu, Ninivi i Nimrudu. Bile su ukrašene reljefnom dekoracijom. Zidovi su podizani od velikih kamenih blokova (ortostata), sa čestim apotropejskim predstavama, kao što su lamasu ili krilati geniji. U spavaćoj sobi spavao bi gospodar kuće, dok su ostali članovi porodice sa poslugom spavali u drugim prostorijama, na krevetima u lođama ili na podu, nekad čak i oko kuće. Javlja se mogućnost rentiranja, te se kuće iznajmljuju i često prilagođavaju novim vlasnicima. Useljeni stanari mogli su uklanjati drvene dijelove sa vrata i prozora, te ugrađivati sopstveni namještaj. Tepisima od vitica i stabljika prekrivali su kamene podove, dok su od poliranog metala su proizvodili ogledala, sa okvirima od slonovače i drveta. Prve lampe pravili su od morskih školjki, a potom su, od sredine četvrtog milenijuma, koristili i alabaster. Ta praksa primjenjivala se i u Egiptu, ali i Dolini Inda. Lampa se proizvodila od petroleuma i ribljeg ili životinjskog ulja. U Vavilonu se na početku drugog milenijuma uvodi i sistem za hlađenje, koji je počivao na naglom padu temperature u večernjim časovima i efektima isparavanja.


Domove iz prošlosti je bez ljudi koji su ih posjedovali, oblikovali i živjeli u njima nemoguće zamisliti. Zato je nužno znati ponešto o svakodnevnom životu i manirima. U Mesopotamiji se prvi put u modu uvode kišobrani, ne radi zaštite od kiše, već od sunca. Vuna, lan i koža bili su najzastupljeniji materijali za pravljenje odjeće i obuće. Muška moda iz Sumera podrazumijevala je suknje do koljena, dok su u Asiriji i Vavilonu bile popularne naborane odore. Tešku šminku i nakit nosili su i muškarci i žene. Prema zapisima Herodota, kako je vrijeme odmicalo, haljine su postajale tanje i duže, sa postavom od lana, vunenom tunikom i ogrtačem obmotanim oko tijela. Turbani su prekrivali duge kose, a tijelo se mirisalo parfemima i bademovim uljem. Sapuni su se pravili od biljaka. Tek su Feninčani, sredinom prvog milenijuma prije nove ere, počeli proizvoditi sapun od kozjih kostiju. Još od starog Sumera, prve civilizacije nisu samo vodile računa o sopstvenom tijelu, već i o duhovnoj „hrani“ i zadovoljstvima. Tako su banketi i porodična okupljanja od najranijih vremena predstavljali sastavni dio porodičnog života onih koji su ih mogli priuštiti.

Premda je razmjena sa drugim civilizacijama kontinuirano bila prisutna, učestala kretanja, osvajački pohodi i trgovina posebno su je podsticali u vrijeme Persije, od vladavine Ahmenida (550-330. godine p.n.e). Premda su u popularnoj kulturi predstavljeni kao surovi vladari, Persijanci su podigli jedan od prvih spomenika o ljudskim pravima (Kirov cilindar, 539. godine p.n.e), otvorili prvu školu medicine i razvili poštansku službu, sistemom golubova pismonoša i konjanika koji su prenosili poštu. Znatno su ulagali u razvoj infrastrukture, puteva i komunikacije sa drugim narodima.

Odijevali su se slojevito, a razlikovali su privatno i javno prdstavljanje: žene su se u javnosti prekrivale maramama oko kose, otkrivajući lica. Nosile su naborane suknje sa ogrtačima (hitonima). Majka vladara bila je na najvišem stupnju u hijerarhii među ženama. Nakon nje, po važnosti se isticala vladareva supruga, a onda i ženski potomci. Upražnjavala se poligamija, a brakovi su se sklapali radi saveza. Nakon smrti muža, udovica je imala pravo nasljeđivanja imanja, čak i ako nije imala potomke. Potomci prve žene nasljeđivali su dvije trećine ukupne zaostavštine. Djeca su se od navršene pete godine života odvajala od majki i slala na posebne militarne obuke. Žene su, kao i muškarci, imale pravo da rade i upravljaju nekim poslovima. Muškarci su nosili turbane, široke tunike i vrećaste pantalone. Konjanici su oko tijela vezivali prikladnu užu nošnju, a vojnici uglavnom nosili crvenu odoru sa zaštitnim pojasevima i šlemom. Farmeri su se kretali u haljinana do koljena ili članaka.


Dosta se gradilo na padinama brda i planina. Bogatije četvrti su imale zasvođene ulice, zvane koocheh. Pastirske porodice vodile su nomadski način života, u pratnji krda, a bogati su činili privilegovanu manjinu koja je posjedovala imanja i živjela od plodova rada seljaštva i robova. Podizana su zdanja na dva sprata, sa dvoršitima i irigacionim sistemima. Centralna dvorišta uglavnom su imala manje bazene, fontane i bašte. Na imanjima su se gradile palate sa stubovima i prostranim holovima, luksuzno opremljene i monumentalne, sa obiljem otvorenog prostora. Unutrašnju dekoraciju činile su uglavnom gravire i skulpture, te štuko ukrasi. Gradilo se uglavnom od opeke, a podovi su bili obloženi tepisima. U imućnim domovima posjedovalo se dosta hrane, a često se ističe da je glad za Persijance predstavljala prošlost. Koristile su se žitarice i mliječni proizvodi, sa manjim unosom mesa. Hljeb i riža su bili izuzetno važni. Uz rižu se služio luk (crni i bijeli), spanać, šargarepe i koštunjavo voće. Smatra se da su Persijanci uveli kulturu dezerta, za koji su služili narandže, grožđe i urme.

Ispod: Čuvar kapije lamasu, Korsabad (VIII vijek p.n.e, danas u Luvru)

 
f853f617c9bbdfcce8fcc6eaa76a2cf8_edited.jpg
 

Oni koji nisu vodili računa o ličnoj higijeni i izgledu u starom Egiptu, smatrali su se osobama niže vrijednosti. Kozmetiku su koristili i muškarci i žene, mirisna ulja i parfeme, te su ukrašavali tijela nakitom. Posebno su bili popularni amuleti, za koje se vjerovalo da imaju moć zaštite. Nakit se pravio od zlata i srebra, dragog i polu-dragog kamenja (lapis lazuli, titkiz, karneol, ametist), fajansa i stakla. Dizajn je često citirao religiozne teme, sa motivima božanstava, hijeroglifima, pticama, životinjama i insektima iz mita o postanku. Najčešći motivi bili su skarab, oko boga Ra, lotus i papirus, strvinar i sova, kobra, čvor boginje Isis, prsten shen (simbol vječnosti) i ankh (simbol života). Nakit se polagao u grobove – druge kuće u zagrebnom životu.

Odjeća se krojila od vune i lana. Siromašni su nosili suknje ili šorceve, vezivanjem pojasa između nogu.  Žene su nosile haljine koje su u potpunosti obavijale tijelo. Sandale  su se pravile od kože i papirusa. Tokom Starog carstva, ženske dvorske haljine bile su duge do pola lista sa trakama preko ramena, ukrašene zlatnim i bojenim perlama. Iznad njih nosili su se ogrtači preko jednog ramena, privezani kaišem. Kako je vrijeme odmicalo, koristio se sve tanji lan, a suknje su postajale kraće. Kosa se uredno prala, bojila kanom i nalivala mirisima. Djeca su se brijala do glave, ostavljala nekoliko pramenova ili tek jednu pletenicu sa strane. Ova tradicionalna moda označavala je mladost boga Horusa, koji je, prema mitu, u takvom maniru uređivao kosu tokom djetinjstva. Kako žene, tako su i muškarci koristili umetke za kosu, a perike aranžirane u sitne pletenice bile su posebno popularne. Šminka se nanosila kajal olovkama od drveta, kamena ili slonovače. Boja se pravila od sumpora, životinjske masti i tamnog minerala galena, a štitila je oči od sunčeve svjetlosti. Prah od zelenog malahita nanosio se ispod očiju, a na usne crvena oker mast. Za prijatne mirise kose koristio se tamjan.


Egipćani su se bavili zemljoradnjom. Svake godine nakon velikih julskih poplava, Nil bi ostavljao plodne ravnice sa strana sa nanosom tamnog zemljišta bogatom mineralima. Sredinom septembra, voda bi se povlačila pa bi farmeri koristili irigacione sisteme – kanale kojima su je zadržavali. Neki od sistema za navodnjavanje iz ovog perioda opstali su do danas (shaduf). Egipćani su koristili volove za vuču, a od životinja su uzimali mlijeko, meso, kožu i đubrivo. Pastiri su vodili polu-nomadski način života. Iako je seljaštvo obrađivalo zemlju, ona je bila u posjedstvu kralja i njegovih podanika koji su imali pravo na ljetinu. Ukoliko seljaci nisu proizvodili očekivanu količinu hrane, bili su oštro kažnjavani. Premda se od grožđa pravilo vino, pivo je bilo omiljeno piće. Od ječma i pšenice proizvodilo se pivo i hljeb, a čuvalo se u masivnim skladištima.  Zahvaljujući velikim i plodnim žitnicama, žito  se izvozilo u okolne krajeve, van granica Carstva. Gajilo se različito povrće (luk crni i bijeli, praziluk, pasulj, sočivo, grašak, rotkvice, kupus, krastavci i zelena salata) kao i voće (urme, smokve, lubenice, grožđe). Proizvodio se med, a od mesa se jela riba, živina, svinje, ovce i koze.

Kuće su se gradile od onih materijala koji su se mogli naći u okolini i koji su bili najrasprostranjeniji. Iz tog razloga, njihov dizajn je varirao, ali su sve bile prilagođene suvom zemljištu i visokim temperaturama. U najstarijem periodu građene su od blata i papirusa. Ovi trošni objekti bili su kratkog vijeka, jer su ih odnosile poplave. Kasnije su kuće podizane od cigli. Egipćani su ih oblikovali od gline i blata, miješajući ga sa vodom, slamom i pijeskom, a potom ga postavljali u drvene kalupe. S obzirom na to da su se sušile na suncu, bile su dužeg trajanja. Zbog visoke temperature i propadljivosti, drvo se koristilo isključivo kao potpora vratima, plafonu ili stepeništu. Uz robove, i djeca su od četvrte godine života učestvovala u proizvodnji cigli – transportu materijala, oblikovanju, sušenju, i prenosu do gradilišta. Skoro sve egipatske kuće bile su ravnog krova, što je činilo konstrukciju jednostavnom. Ovakva rješenja bila su u skladu sa klimom – porodice su često spavale i obedovale u večernjim časovima na krovovima svojih kuća.


U kućama je moglo boraviti više porodica, dok su se nekad dijelila samo dvorišta. Siromašne porodice su uglavnom raspolagale jednom sobom koja je služila i kao skladište i kao prostor za spavanje, a bila je opremljena tepisima od slame i drvenim krevetima. Do ravnog krova vodila bi rampa, stepenište ili  merdevine. Nekad su se na krovovima nalazile i nadstrešnice od trske, koje su štitile od sunca. Trskama su se prekrivali prozori i vrata, uzudignuta od tla više od metra, radi zaštite od prašine i pijeska. Sobe su vodile ka zagrađenom dvorištu, koje je ponekad služilo i kao povrtnjak, prostor za spremanje hrane ili čuvanje životinja. Kuće siromašnih nisu imale kupatila, već su se kopale rupe sa kanalima. Koristile su se toaletne posude, dok su u nekim slučajevima postojali ograđeni toaletni prostori na spoljašnjim uglovima kuće.

U gradovima su se kuće podizale jedna blizu druge, najčešće u okviru zajedničkih blokova – dijeleći zidove. Sobe u prizemlju koristile su se za porodične poslove, radionice ili pekare, dok su spratovi bili namijenjeni intimnom boravku. Zanatlije su imale po nekoliko soba: primaću, dnevnu i sobe za spavanje. Hrana se pripremala u vanjskim kuhinjama. Vladarske palate su uključivale više rezidencija, hram i sela za radnike. Bogati su podizali kuće u blizini Nila, u bijeloj boji radi zaštite od toplote. Ponekad su se zidovi oblagali krečnjakom, a u unutrašnjosti dekorisali bojenim predstavama.


Kuće bogatih imale su deblje zidove, građene od kamena (prilikom čega se koristio i granit). Mogle su imati i do 30 soba, od kojih je većina imala funkciju ostava. Druge su bile namijenjene djeci, gostima, a postojala su i kupatila (bez tekuće vode). Velike prostorije imale su prednja i zadnja vrata sa pregradama na prozorima, koje su štitile od životinja i provalnika. U centru se nalazila velika dnevna soba, namijenjena porodičnom boravku i uzdignuta od ostalih. Kako je bila u centru, bila je svježija ljeti i toplija zimi. Nekada se u njenoj blizini nalazilo i kupatlo sa cijevima koje su vodile do bašte. Bogati su posjedovali ogledala, namještaj (police, krevete, stolice), posuđe za kuvanje (šerpe i tiganje od gvožđa, bronze i gline), osvjetljenje i fontane. Ispred su se nalazile bašte i bazeni, a nekad i u unutrašnjim dvorištima.

Žena je mogla biti gospodarica kuće, upravljati zemljištem i zapošljavati radnike, ali je njena glavna uloga bila briga o porodici. Mogla je podizati tužbe i zahtjevati razvod. Žene su se često bavile muzikom u starom Egiptu: svirale su harfe, lute, flaute, oboe, tamburine... Muzika je smatrana božanskom vještinom, te su muzičrke uvažavane kao „lokalne boginje“.  

Ispod je jedna od rijetkih sačuvanih predstava koje svjedoče o unutrašnjoj dekoraciji. Potiče iz vladarske palate u Amarni, a predstavlja isječak iz svakodnevnog porodičnog života: kćerke Eknatona i Nefertiti kako odmaraju na jastuku (XIV vijek p.n.e)

 
120318-82-Ancient-History-Egypt-Architec
 

U organizovnoj i tehnološki naprednoj Minojskoj civilizaciji koja se razvila na ostrvu Kritu u Egejskom moru krajem četvrtog milenijuma, a potom među Mikencima na Peloponezu, tradicionalno se pronalaze začeci kulture antičke Grčke. O ovim civilizacijama znamo uglavnom zahvaljujući rijetkim pisanim i vizuelnim svjedočanstvima – reljefima i slikanim predstavama, kao i građevinama iz ovog perioda.

Muškarci su nosili kecelje sa kaiševima i kratke suknje od platna, lana i vune, a materijale su nabavljali iz Egipta. Žene su oblačile zvonaste duge haljine, sužene u struku. Suknje su isticale bokove, šireći se do poda. Bile su ojačane karnerima i obručima od tvrdog materijala (kosti ili drveta) u predjelu struka. Uzak struk smatrao se pojmom ljepote kod oba pola, a čvrsti pojasevi su podsticali formiranje željene anatomske konstitucije. Ženske bluze bile su isječene tako da otkrivaju grudi. Kose su bile dekorisane trakama ili šeširima, a na stopalima su se nosile sandale ili čizme do listova. Dezeni su bili mahom geometrijskog tipa, vegetativni i zoomorfni. Najčešće su se koristile purpurna i žuta boja. Palate u Knososu se tokom srednjeg minojskog perioda opremaju posebnim prostorijama za kreiranje odjevnih predmeta, u vidu radionica za šivenje i tkanje. Tokom XV vijeka p.n.e, nakon najezde Mikenaca, ne dolazi do gubljenja tradicionalne kulture već do prožimanja. Kostimi poprimaju slične forme, samo nešto složenije izrade i svježijeg kroja, kao što su karneri u obliku slova V. Ratinici nose kratke šortseve i duge sandale, sa puštenim, dugim kosama, bez brade i brkova. Žene vežu kose u punđe sa puštenim pramenovima, ukrašene perlama i šnalama. Nakit je luksuzno dekorisan, često ukrašen žanr scenama. Popularna je i jaka šminka, kao i parfemi.

Zahvaljujući razmjeni sa drugim civilizacijama, kako ekonomskoj tako i kulturnoj, Minojska civilizacija još od početka trećeg milenijuma razvija socijalnu strukturu, uspostavlja vladajuću klasu i jasnu hijerarhijsku organizaciju. Tokom srednjeg minojskog perioda, početkom drugog milenijuma, javljaju se i prve palate kao mjesta za življenje vladajuće klase, ali i simboli centara moći.

Jedna od najstarijih i najpoznatijih palata izgrađena je u Knososu, te potom u Petri, Maliji, Faistosu, Zakrosu, Galatasu, i Monastiraki. Pored palata postojale su i veće skupine zgrada, uže povezanih kuća i prostorija različitih namjena. Najstariji  način izgradnje palata podrazumijevao je kiklopske zidove, brojna stepeništa, i centralno dvorište. Kuće su se vremenom uvećavale kako bi ispunile sve veće potrebe stanovika, te su znale biti i naknadno proširene. Podovi su se pravili od cigli i kamena, dok su prizemne partije bile grublje obrađene. Zgrade su imale glavni ulaz sa nekoliko sporednih, skloništa i dvorišta sa stubovima. Dvorišta su bila polu-otvorena ili otvorena, često sa bunarima u središtu. Do viših spratova vodilo je stepenište. U okviru zgrada su se mogle naći prostorije za bojenje odjeće, spremanje hrane, ostave i tržnice. Unutrašnjost je opremana različitim posuđem od keramike (vazama, pitosima i drugom grnčarijom od gline).

Malo dalje od urbanih centara podizani su objekti nalik potonjim vilama, koji su u ovom periodu imali više praktično-privrednu nego rezidencijalnu namjenu. Ipak, pogodovali su i dužem boravku. Uz njih su se podizala svetilišta, a nerijetko i privatna groblja. Rezidencijalne vile javljaju se u krajem drugog milenijuma. Sa druge strane, sve manja centralna moć uzrokovala je izgradnjuju urbanih centara, uglavnom u maniru utvđenih cjelina. U najranijem periodu, birala su se najplodnija zemljišta za život, ali tako da pogoduju razmjeni i trgovini. Palate su se podizale u ravnicama i na obali, a vile u izolovanim predjelima – skrivene uz pećine ili uzdginute na planinskim vrhovima.

Ispod je predstavljena Prestona dvorana u Palati na Knososu, Krit (obnovljena sredinom II milenijuma p.n.e)

 
3c965840a5a455dccf84aa70a61cecd6 (1).jpg
 

U kulturi antičke Grčke postojala je jasna klasna hijerarhija i podjela socijalnih uloga. Najveća prava u polisu imao je slobodan muškarac. Niže staleže činile su žene, djeca, doseljenici, radnici i robovi. Slobodni muškarci su se dijelili u aristokrate (aristoi), farmere (periokoi), mornare, trgovce i zanatlije-umjetnike, koji su pripadali srednjoj klasi. Polu-slobodni radnici (kao što su heloti) živjeli su sa porodicom vlasnika imanja na kojem su radili. Robovi (douloi) radili su kao posluga ili su bili obavezani na vojne dužnosti. Među doseljenicima bilo je protjeranih Grka (xenoi) i stranaca (metoikoi).

Dok se za muškarce očekivalo da žive aktivnim životom i učestvuju u javnoj sferi, uloga žene bila je da se posveti porodici, kao majka i supruga. U odgoju djece i obavljanju kućnih poslova imućnijim ženama pomagali su robovi. Žene nisu smjele napuštati kuću bez dozvole supruga i muške pratnje. Samo siromašne su izlazile same, po hranu ili vodu. U bogatim kućama nije im bilo dozvoljeno da dijele trpezu sa svojim muževima, već su, sa djecom, objedovale u odvojenim prostorijama. Provodile su vrijeme u pletenju i pripremi hrane. Nisu imale pravo glasa, niti nasljedstva. Udavale su se od dvanaeste godine života, za prosječno duplo starije muškarce. Dan prije vjenčanja, djevojčica bi žrtvovala svoje igračke boginji Artemidi kako bi simbolično dokazala da je postala žena. Ukoliko ne bi imala oca, bračnog partnera birao bi njen staratelj (kurios), uglavnom stric. Ljubav koja se očekivala od supružnika bila je poznata kao philia – prijateljska naklonost, dok su eros muškarci tražili van bračne postelje. Muškarac je bez ikakvog razloga mogao zahtijevati prekid braka, odnosno odricanje (apopempsis ili ekpempsis). Ukoliko bi žena napustila dom (apoleipsis), vraćala bi se svom staratelju ukaljanog ugleda. Brak je mogao biti prekinut i na zahtjev oca (aphairesis), radi „bolje prilike” za kćerkinu ruku, ukoliko mlada nije imala potomke.

U antičkoj Grčkoj otvoreno se iskazivala želja za muškim potomstvom, jer su muškarcima data prava i uslovi zahvaljujući kojima je trebalo da brinu o roditeljima u starosti. Dječaci su se školovali sa navršenih sedam godina. Učitelji su se skupo plaćali, te je školovanje bila privilegija imućnih. Većina dječaka je, stoga, radila na farmama, u plovidbi, ribarenju ili zanatima. U školama se učilo čitanje, pisanje, matematika, poezija, muzika, retorika... Fizičke vještine, posebno u Sparti, bile su izuzetno važne. Djevojčice nisu pohađale škole već su se učile kuvanju i kućnim poslovima, a imućnije i muziciranju, gimnastici i plesu za ceremonijalne nastupe. Igračke su uglavnom bile lutke napravljene od krpa ili figurice od gline, drveta ili voska. Popularni su bili konjići, zvečke, jo-jo i obruči. Djeca su se igrala klikerima i loptama koje su šili od svinjske kože. Od kostiju ovce ili koze pravili su rekvizite za igru piljaka, popularnu i u Aziji i antičkom Rimu.

Žene su nosile duge tunike (hitone) napravljene od pamuka ili lana. Ogrtač koji se vezivao preko ramena (himation) krojen je od tankog materijala za tople ljenje dane, i od nešto debljeg za zimske. Mladići su nosili kratke tunike, a stariji muškarci duže. Robovi su uglavnom posjedovali samo parče tkanine oko kukova. Sandale su se pravile od kože, a konjanici su obuvali duboke čizme. Ljeti su se nosili šeširi. Žene su koristile smjesu od bijelog olova koju su nanosile na lice radi zaštite od sunca, ne znajući za njena toksična dejstva. Koža se njegovala mirisnim uljima.

Bogati su objedovali u kućama, a samo su se siromašni i robovi hranili napolju. Hrana bi se pripremila i isjekla u kuhinji, a potom bi svi jeli rukama. Jeo se hljeb, uz vino, masline i sir, kaše od ječma, sa povrćem, jajima i voćem. Od koštunjavog voća, koje se uzgajalo u privatnim baštama, pravili su se pudinzi i kolači sa medom. Meso zeca, jelena i divlje svinje bilo je privilegija bogatih.  Dostupna je bila riba, a hobotnica je bila omiljena morska hrana. Od pšenice i ječma pravilo se brašno. Konzumirao se grašak, kao i sočivo, jabuke, kruške, nar, krastavci, luk i salate. Prehrambenim tržištem upravljali su sami polisi.

Grčke kuće podizale su se oko bašte ili dvorišta, od opeke i drveta, sa malim prozorima i drvenim šalukatrama koje su štitile od sunca i toplote. Kuće su bile opremljene stolicama i stolovima, a samo bogati su zidove bojili predstavama ili geometrijskim trakama. Umjesto privatnih kupatila uglavnom su se koristila javna. Siromašnima ni javne kupaonice nisu bile dostupne. Kreveti su bili prekriveni vunom, kožom ili osušenom travom. U prizemlju ili ispod zemlje nalazile su se ostave i sobe za rad. Kuhinje su u centru imale kotao za kuvanje. Svjetlost je dopirala od uljanih lampi i svijeća. Dvorišta su često bila opremljena oltarima boginje Hestije – zaštitnice doma. Oko dvorišta bile su nanizane sobe, a glavna fasada mahom se okretala ka ulici. U kućama su se nalazile odvojene ženske i muške prostorije. Žene su bile smještene u izolovanim dijelovima, skrivenim od posjetioca i muških pogleda. U luksuzno opremljenim prostorijama, poznatim kao andron, muškarci su se okupljali sa prijateljima uz zabavu, hranu i vino – takozvane simpozijume (symposium). Sa druge strane, ženskim skromnim i tihim okupljanjima bila je namjenjena soba gynakion, koja se nalazila uglavnom na drugom spratu, daleko od muških odaja.

Ispod je predstavljen helenistički mozaik (II vijek p.n.e) izrađen u tehnici opus vermiculatum, iz tzv. Kuće Dionisa. Prikazana je borba krilatog božanstva i tigra.

 
Delos_Museum_Mosaik_Dionysos_05.jpg
 

Dok je riječ oikos (porodica ili porodični dom) karakteristična za antičku Grčku, u Rimu se javlja pojam domus, iz kog proističe i riječ dom u slovenskim  jezicima. Domus označava kuću više klase i slobodnih ljudi. Terermin se odnosio na kuće u gradu, dok je na seoske (ili kuće u prirodi), upućivala riječ villa – sve privlačnija drevnim Rimljanima. 

Domovi imućnih Rimljana posjedovali su dekoracije od mermernih oplata, stubova, štuko obrade i fresko-slikarstva. Mozaici, različite skulpture od mermera, bronze, stakla, portretne biste, figurice mitskih bića i fantastične predstave, nalazile su se na svakom elitnom privatnom posjedu. Rimski domovi potiču još od ranih etrurskih kuća centralnog plana, sa velikim holom i dvorištem u središtu. U rimskim kućama, ulazni hol bio je poznat kao vestibil (vestibulum), a veliko centralno dvorište bilo je optemljeno fontanama i oltarima za molitve kućnim božanstvima. Uz centralno, postojala su i manja dvorišta okružena stubovima. U kuće se ulazilo sa portika, kroz atrijum (atrium) koji je služio za doček gostiju. U atrijumu se nalazio mali bazen (impluvium), sa otvorenim prostorom iznad. Posluga je koristila zasebne ulaze. Kuhinje (culina) su se gradile sa rupom u krovu, namijenjenom ventilaciji. Objedovalo se u trpezarijama (triclinium). Nekadašnje spavaće sobe glavnog muškog člana porodice vremenom su postajale prostori za dnevni boravak, primanje gostiju i kancelarijske poslove (tablinum). Spavanju je bilo namijenjeno više soba (cubicula), dok su se vani, izdvojene, nalazile i tržnice (tabernae). Kuće su posjedovale i posebne prostore za izlaganje figurina kućnih božanstava, zaštitnika doma (lares). Kao malo svetilšte, tako je nastajao lararium.

Rimljani su imali poseban zakon o kućanstvu (domicilium), odnosno antičko porodično pravo. Dom je za Rimljane bio odraz dostojanstva (dignitas), nešto mnogo više od kuće. Dominantnu ulogu imao je muškarac koji je bio otac porodice (paterfamilias), posjedovao je apsolutnu očinsku moć (patria potestas) i upravljao nasljeđem (patrimonium).

Nekoliko generacija je u Rimu moglo živjeti pod istim krovom. Paterfamilias je imao je legalnu moć nad ženom i djecom, ali i unucima, daljim potomcima i robovima. Nakon njegove smrti, najstariji sin bi snosio odgovornost za porodicu. Ugled potomstva bio je veoma važan za sticanje statusa u društvenoj hijerarhiji. Pored uže porodice, uvažavana je reputacija rođaka (cognati) i porodica sa kojima su se sklapali brakovi (adfinitas). Brakovi su u elitnim krugovima počivali na ekonomskim i političkim interesima. Žena nije mogla birati za koga će se udati, a stupala je u brak u tinejdžerskim godinama, kao u staroj Grčkoj. Ukoliko bi došlo do razvoda, miraz se vraćao u ruke ženinog oca. Nije moralo biti posebnih razloga za razvod, a takvo okončanje braka bilo je poznato kao affectio martalis. Ipak, prilikom sklapanja braka potpisivao se bračni ugovor. Svadbe su se uglavnom organizovale u ljetnjim mjesecima. Nakon ceremonijalne žrtve životinje, vjenčanje bi se održalo u atrijumu doma mlade, tradicionalno odjevene u žutu tuniku (tunica recta). Za predajom prstena (koji se stavljao srednji prst lijeve ruke) i potpisivanjem ugovora, uslijedila bi proslava u mladoženjinom domu. Slavlje je trajalo nekoliko dana, a organizovala ga je mladoženjina kuća, plaćajući muzičare, plesače i hranu. Iz ovog vremena baštinimo i običaj prenosa mlade preko praga.


Rijetko koja žena bi ostala neudata. Žena je mogla naslijediti dio imanja od oca, ali nije imala pravo glasa ili učešća u javnom životu. Muž je, po zakonu, imao pravo ubiti ženu u slučaju prevare. Ipak, za razliku od Grkinja, Rimljanke su mogle ići u pozorište (premda su bile smještene u zadnjim redovima) i koristiti javna kupatila (odvojeno od muškaraca).

Rimljnka je posjedovala ključeve kuće i bila je upraviteljica kućanstva. Podizala je djecu i uređivala kućne poslove. Imala je pravo kontrole nad kućnim troškovima i nadgledanja posluge. Mogla je jesti sa suprugom, za istim stolom. Već u sumrak Rimskog carstva, Rimljanka se mogla baviti i određenim profesijama, kao što je pekarstvo, apotekarstvo ili čak medicina. Ipak, za razliku od muškaraca, žena nije imala prvo ime (praenomen) već je samo nasljeđivala porodično, očevo (nomen gentilicium).

Djeca su bila nosioci porodičnog imena, te im se posvećuje više pažnje nego ranije. Ipak, oko trećina djece je umirala prije navršene prve godine života, a polovina do pete godine. Teško je bilo opstati, posebno u siromašnim četvrtima – gusto naseljenim stambenim jedinicama (insulae) u kojima su vladale glad i bolest (kolera, malarija, upale pluća). Djeca bogatih često su školovana u kućama, a podučavale su ih majke i tutori (uglavnom Grci). Kao i u Sparti, djeca sa posebnim potrebama su se odbacivala. Ni ženske bebe nisu izazivale pretjeranu radost, jer je miraz smatran opterećenjem. Otac je imao pravo odreći se djeteta, a ukoliko žena nije mogla ostati u drugom stanju – to je smatrano njenom greškom.

Ispod je rimsko fresko-slikarstvo iz Vile misterija, Pompeji, I vijek p.n.e.

 
Roman_fresco_Villa_dei_Misteri_Pompeii_0
 

Opis Neronove carske palate, podignute između Palatina i Eskvirina:

O njenim dimenzijama i izgledu bilo bi dovoljno ako se kaže sljedeće: trem je bio toliko visok da se u njemu mogla postaviti ogromna (Neronova) statua, visoka oko 36m; prostor je bio toliko veliki da je obuhvatao trostruki portik, dug oko kilometar i po, i jezero kao more, okruženo zgradama – sve je to stvaralo utisak pravog grada. Izvjesni dijelovi su bili potpuno prekriveni zlatom i ukrašeni dragim kamenjem i sedefom. Dvorane za gozbe bile su zasvođene, a dijelovi tavanice, inkrustirani slonovačom, bili su pokretni tako da su zvanice bile zasipane cvijećem, dok su se iz cijevi ugrađenih u tim tavanicama izlivali mirisi.

Svetonije (Nero Claudius Caesar XXXI)


Poznato je još i to da je glavna dvorana za gozbe bila kružnog oblika, i neprekidno se okretala oko svoje ose – i danju i noću. Mehanizam koji je to omogućavao vjerovatno je funkcionisao po principu poluge.

 
 
cristina-gottardi-Ay5pLZ_najU-unsplash (
 

Preporuke za dalje čitanje

Linkovi:

Mesopotamia

Ancient Egyptian House (video)

Types of Home in Ancient Egypt

Ancient Crete

Fashion in the Minoan Period

Palace in Knossos

Ancient Greek Society

Roman Housing

Family Life in Ancient Rome


Stručna literatura:

Aldrete, G. S, Daily life in the Roman city, Greenwood Press, 2004.

André-Salvini B, Forgotten Empire: The World of Ancient Persia, University of California Press, 2005.

Bigelow, M. S, Fashion in History: Western Dress, Prehistoric to Present, Minneapolis, 1970.

Blakemore R. G, History of Interior Design and Furniture: From Ancient Egypt to Nineteenth-Century Europe, John Wiley and Sons, 1996. 

Gates C, Ancient Cities: The Archaeology of Urban Life in the Ancient Near East and Egypt, Greece and Rome, Routledge, 2003. 

Dieter A, The encyclopedia of ancient Egyptian architecture, Cairo: American University in Cairo Press, 2003.

Snell D, Life in the Ancient Near East, Yale University Press, 1997.
Payne, B, History of Costume: From Ancient Egypt to the 20th Century, New York, 1965.

Higgins R. A, Minoan and Mycenaean Art, Thames and Hudson, London, 1997.

Cotterell A, The Minoan World, London, 1979.

Crawford, H. E. W, Sumer and the Sumerians, Cambridge University Press, 2004.


 
mathew-schwartz-s87bBFZviAU-unsplash.jpg